Zadružno stanovanje u velikom broju europskih zemalja predstavlja jedan od najkvalitetnijih i najodrživijih modela priuštive stambene izgradnje. U kontekstu sve manje zastupljenosti programa javne stambene izgradnje i uslijed dominacije špekulantskog tržišta nekretnina, zadružni model omogućuje dugoročnu sigurnost stanovanja, optimalno korištenje sve ograničenijih javnih resursa, kao i socijalnu heterogenost presudnu za uključiv i društveno odgovoran urbani razvoj.
Ključna prednost modela zadružnog stanovanja čini njegova naglašena neprofitna priroda budući da je osnovni cilj osiguravanje bitno nižih prosječnih cijena stambenih kvadrata u odnosu na lokalne tržišne kontekste. Financijska pristupačnost stambenog prostora primarno se postiže izuzimanjem ekstraprofita u procesu gradnje te osiguravanjem povoljnog zemljišta od strane jedinice lokalne samouprave. Kako sama stambena zadruga vodi i nadzire proces izgradnje, iz konačne cijene izgrađenih kvadrata eliminira se uobičajena zarada za niz posrednika u procesu.
Udruživanjem zadrugara u zajednički pothvat osnivanja stambene zadruge i gradnje stambene zgrade smanjuju se pojedinačni troškovi stjecanja stana te omogućuje egzistencijalna stabilnost onima koji nemaju mogućnost uobičajenog individualnog stambenog zaduživanja. S obzirom da je vlasnik stambene zgrade Zadruga, a zemljište na kojoj je zgrada sagrađena ostaje u vlasništvu i nadzoru jedinice lokalne samouprave, trajno se onemogućuje tržišno raspolaganje imovinom zadruge te posredno osigurava dugoročna priuštivost izgrađenih stambenih jedinica.
Model zadružnog stanovanja kakav se ovdje predlaže temelji se na suradnji stambene zadruge i jedinice lokalne samouprave na čijem se području gradi stambena zgrada.
Lokalna samouprava putem prava građenja Zadruzi pruža zemljište na dugoročno korištenje (period od 50 – 100 god.), a stambena zadruga preuzima zadatak financiranja i vođenja gradnje te upravljanja izgrađenom stambenom zgradom.
Na taj način omogućuje se korištenje javnih prostornih površina za kreiranje fonda priuštivih stambenih jedinica, bez da se opterećuju financijski i ljudski resursi lokalnih samouprava.
Lokalna samouprava zadržava vlasništvo i kontrolu korištenja javnog zemljišta, kroz sudjelovanje u radu nadzornog odbora stambene zadruge, čime se sprječavaju privatizacija društvene imovine te ostale potencijalne spekulacije.
Uvjete korištenja javnog zemljišta definira lokalna samouprava koja po potrebi može propisati maksimalnu dopuštenu visinu mjesečnog najma, iznose maksimalnih primanja zadrugara, obavezu uključivanja građana i građanki iz raznolikih društvenih skupina i sl.
Izgrađena stambena zgrada je u vlasništvu stambene zadruge, a njeni članovi imaju udio u ukupnom vlasništvu zadruge te pravo korištenja stambenih i zajedničkih prostora u skladu s Ugovorom. Stanarsko pravo je doživotno s mogućnošću nasljeđivanja.